Hrvatska: Pomorsko dobro ili pomorsko loše – plima privatnih interesa i oseka razumnog upravljanja

Piše: Goran Šimac

More, obala, otoci… To su neki od preostalih domaćih resursa koji u posljednjih nekoliko desetljeća usljed štetne politike kvarnih političara i njihovih partnera zasad nisu posve uništeni ili oteti građanima Hrvatske, a onda i našoj djeci i unucima, kako se to zna reći. Ratni profiteri i privatizacijski banditi oduzeli su ili za sitan novac prepustili u ruke  korporacijama mnoge vrednote u našoj državi. Ostale su neke vrijednosti (prirodna bogatstva, vode, šume, more…) koje iz tehničkih razloga nije lako strpati u džepove i torbe i odnijeti ih preko granice, ili ih transferirati na bankovne račune na pacifičkim otocima. Izuzev strateških poduzeća i još koječega, domaća politička vrhuška, bez obzira na partijsku pripadnost, nastojala je, primjerice, na stoljetnu uporabu na pladnju naftaškim korporacijama ustupiti i gotovo cijelo hrvatsko more i podmorje. No od toga se, možda zbog otpora javnosti ili zbog nečeg drugog (zasad) odustalo, pa je isto, uz svesrdnu pomoć jednokratnog hrvatskog premijera s kanadskim državljanstvom (kojega se više jedva tko i sjeća) obavljeno sa Slavonijom, Podravinom i Posavinom.

I što sad? Slijedi li slično moru, obali i otocima, te pomorskom dobru? Hoće li štetnici u našim redovima naći načina da ostatke onoga ‘što smo posudili od naših potomaka’ (kako je govorio sjevernoindijanski poglavica), pa i morska i primorska bogatstva rastočimo i damo za sitniš raznim budućim ‘investitorima’, ‘strateškim partnerima’ sličnima. Sve nauštrb domaćeg stanovništva i dobre budućnosti generacija koje dolaze.

Spašavaju nas velike brojke

Ako je suditi prema dosadašnjim iskustvima, ta je mogućnost vrlo izvjesna. Kad govorimo o obali, od očekivanog tsunamija privatnih interesa na naše pomorsko dobro mogu nas ovaj put spasiti samo – velike brojke: prema dostupnim podacima ukupna duljina obale kopna i hrvatskih otoka iznosi 5.835,3 km, a kao ukupan broj otoka se spominje brojka 1.246 (67 naseljenih). Hrvatska tako, izračunao je netko, raspolaže sa 74 % ukupne duljine obala Jadrana (7.912 km) i obuhvaća čak 97,2% jadranskog arhipelaga.

Shodno tome, jasno je kako pomorsko dobro, kojega tvori cjelokupna obalna crta s pripadajućim podmorjem i varijabilnim uskim kopnenim pojasom, te objektima i građevinama koji se tu nalaze, spada u najveću domaću vrijednost, posebice u uvjetima gospodarskog potencijala turizma koji je praktički jedina gospodarska grana u tom dijelu Hrvatske (i šire).

02

 

Smatra se kako pomorsko dobro čini trećinu i više od ukupne površine zemlje, pa je, jasno bi trebalo biti i budali, neprikosnoveni nacionalni interes. No, kako to već biva, uokolo zaštite i razumske uporabe tog resursa vlada u nas posvemašnji zakonski nered obilježen nedorečenim propisima, nejasnim odredbama i međusobno nelogičnim odredbama u više zakona koji njime ‘ravnaju’.

Sve to otvara vrata mogućim (i postojećim) zlouporabama zajedničkog pomorskog dobra. Među najvidljvijima je fizičko uništavanje obalne crte: ‘krčenje’ i razbijanje kamenite ili bilo kakve obale, nezakonito nasipavanje mora i obalne crte, betoniranje i izgradnja naružujućih građevina, divljih pristaništa, privezišta, lučica… i tome slično su tek neki su od primjera brutalnog i uglavnom nekažnjenog postupanja prema zajedničkom bogatstvu. Tu su prisvajanja i privatizacija plaža, koje se građani najviše pribojavaju, a postoji i bojazan i od koruptivnih radnji uokolo izdavanja koncesija za gospodarsko korištenje pomorskog dobra.

U najkraćim crtama, koncesije za, primjerice, uzgoj ribe i školjaka, sidrišta, privezišta i plaže, luke…često se dodjeljuju podobnima ili moćnima na dulji rok uz smiješno niske i neadekvatne naknade. Uz to, praksa uči kako nije lako doznati podatak jesu li i takve minimalno propisane naknade za korištenje pomorskog dobra ikada plaćene, budući da mjerodavne službe takve podatke često kriju od javnosti.

Lokalni pomorski šerifi

Nerijetko se koncesionari sidrišta, privezišta ili plaže premetnu u ‘lokalne šerife’ koji koriste pomorsko dobro u znatno većem opsegu nego li za to imaju odobrenje, te provode ‘harač’ i strahovladu nad onima koji zabasaju u granice njihova zamišljenoga ‘pomorskoga carstva (priječe pristup ‘njihovome’ području, obali, traže nerealne naknade za sidrenje i sl.)

U drugim slučajevima, novonastali tzv. resorti i hotelska naselja nakon privatizacije i potom koncesioniranja pomorskog dobra uzduž pripadajuće obalne crte ponekad onemogućuju pristup plažama ne-gostima, odnosno lokalnom stanovništvu, te zabranjuju čak i kratkotrajni privez plovilima lokalnom stanovništvu.

03

 

Upozorava se i na nezakonito podkoncesioniranje imatelja koncesija: npr. hotelsko poduzeće dobije koncesiju za plaže, a onda sadržaje na plaži masno naplaćuje drugima, a istodobno godinama bez ikakvih pravnih posljedica ne podmiruje svoje, ionako minimalne obveze koje se dijele na tri djela (državi, županiji i lokalnoj upravi (gradu ili općini).

Nije za odbaciti ni praksa u kojoj političke strukture na vlasti u županijama s lukama i lučicama nerijetko iste koriste kao vrlo značajan izvor prihoda u nautičkoj turističkoj sezoni, a da pritom nije u dovoljnoj mjeri jasno što se događa s novcem prikupljenim od naplate priveza, niti su vidljivi rezultati korištenja tih sredstava u održavanje i dodatno uređenje pomorskog dobra.

Lista primjera zlouporabe pomorskog dobra bi bila podulja, te jednaka spisku onih koji pritom prolaze nekažnjeno, usljed nedovoljne kontrole i volje za sankcioniranjem takvog ponašanja.

No, što je to pomorsko dobro?

- Pomorsko dobro je opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom. Pomorsko dobro čine unutarnje morske vode i teritorijalno more, njihovo dno i podzemlje, te dio kopna koji je po svojoj prirodi namijenjen općoj upotrebi ili je proglašen takvim, kao i sve što je s tim dijelom kopna trajno spojeno na površini ili ispod nje. U smislu stavka 2. ovoga članka, dijelom kopna smatra se: morska obala, luke, nasipi, sprudovi, hridi, grebeni, plaže, ušća rijeka koje se izlijevaju u more, kanali spojeni s morem, te u moru i morskom podzemlju živa i neživa prirodna bogatstva – kaže se na početku Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama koji je, s manjim izmjenama, na snazi od 2003. godine.

Što je morska obala?

- Morska obala se proteže od crte srednjih viših visokih voda mora i obuhvaća pojas kopna koji je ograničen crtom do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena kao i onaj dio kopna koji po svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora za pomorski promet i morski ribolov, te za druge svrhe koje su u vezi s korištenjem mora, a koji je širok najmanje šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda. Morska obala uključuje i dio kopna nastao nasipavanjem, u dijelu koji služi iskorištavanju mora. Iznimno, na prijedlog županijskog poglavarstva, Ministarstvo može odrediti da se morskom obalom smatra i uži dio kopna ako to zahtjeva postojeće stanje na obali (potporni zidovi, zidovi kulturnih, vjerskih, povijesnih i sličnih građevina). Građevine i drugi objekti na pomorskom dobru koji su trajno povezani s pomorskim dobrom smatraju se pripadnošću pomorskog dobra. Na pomorskom dobru ne može se stjecati pravo vlasništva ni druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi.– stoji u tom Zakonu.

04

Zbog navedenih nesavršenosti i mjestimičnog sukobljavanja s nekim drugim zakonskim propisima u RH (primjerice Zakon o rudarstvu i Zakon o koncesijama), posljednji put se taj Zakon pokušao usavršiti i popraviti prije dvije godine, no njegov Nacrt je ostao u tom obliku i nije izglasan jer su se, na koncu, istoga odrekli i neki njegovi izrađivači, nezadovoljni nekim naknadnim intervencijama u isti od strane resornog ministarstva.

Također, donošenju Zakona usprotivile su se i udruge civilnog društva. Iz organizacija civilnog društva stigla su upozorenja da će, bude li prihvaćen, Zakon hotelijerima omogućiti ograđivanje plaža, s mogućim posljedicama u vidu naplate ili čak zabrane ulaska na plaže za domaće stanovnike. Primjedbe na zakon imali su i općine, gradovi, županije itd.

Kapetan Branko Kundih, jedan od najupućenijih stručnjaka pomorskog dobra, jedan od izrađivača spomenutog Nacrta, te pokretač i vlasnik specijaliziranog internetskog portala www.pomorskodobro.com, autor je prve monografije u Republici Hrvatskoj o pomorskom dobru “Pomorsko dobro i granice pomorskog dobra” izdane u Zagrebu, 2000. godine kao i cjelovite monografije “Hrvatsko pomorsko dobro u teoriji i praksi” izdane u Rijeci, 2005. godine.

Definicija je kontradiktorna, neprecizna i nejasna

Održao je niz predavanja iz područja pomorskog dobra, luka i koncesija, bio sudionik većeg broja međunarodnih i domaćih savjetovanja, te je objavio niz stručnih radova iz područja pomorskog dobra. Kap. Kundih, među ostalim, otvoreno govori o nevjerojatnoj činjenici da tema pomorskog dobra, unatoč tome što je od najvećeg strateškog značaja za RH, i dalje nije u fokusu zanimanja vlasti i šire javnosti. U medijima ćete, kaže on, rijetko naići da ne netko obrađuje tu tematiku, a političari se također vješto, iz ovih ili onih razloga, izbjegavaju time sustavno baviti.

05

 

- Zakonska definicija pomorskog dobra kada se radi o podmorskoj komponenti pomorskog dobra, morskom dnu i podzemlju nije precizna i jasna. Kako je već navedeno, pomorsko dobro čine unutarnje morske vode i teritorijalno more, njihovo dno i podzemlje, te dio kopna koji je po svojoj prirodi namijenjen općoj upotrebi ili je proglašen takvim, kao i sve što je s tim dijelom kopna trajno spojeno na površini ili ispod nje. Ponavljam da se na pomorskom dobru kao općem dobru sukladno ZPDML ne može stjecati pravo vlasništva ni druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi. Istovremeno Zakon o rudarstvu izrijekom propisuje da je rudno blago u vlasništvu Republike Hrvatske. Odredbe Zakona odnose se na istraživanje i eksploataciju mineralnih sirovina koje se nalaze u zemlji ili na njezinoj površini, na riječnom, jezerskom ili morskom dnu ili ispod njega, u unutarnjim morskim vodama ili teritorijalnom moru Republike Hrvatske ili u podmorju Jadranskog mora izvan državnog područja do granica sa susjednim zemljama – kaže kapetan Kundih.

Po njemu, definicija pomorskog dobra po svom sadržaju u pojedinim je segmentima kontradiktorna i neprecizna, a prvenstveno se to odnosi na definiciju morske obale, morskog podzemlja kao i živih i neživih prirodnih bogatstava.

- Iz zakonske definicije vidimo da pomorsko dobro uključuje: obalnu komponentu – morsku obalu, te , vodenu komponentu – unutarnje morske vode i teritorijalno more, kao i podmorsku komponentu – morsko dno i podzemlje. Obala se proteže od crte srednjih viših visokih voda mora i obuhvaća pojas kopna koji je ograničen crtom do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena, kao i onaj dio kopna koji po svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora za pomorski promet i morski ribolov, te za druge svrhe koje su u vezi s korištenjem mora, a koji je širok najmanje šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda. No od donošenja Pomorskog zakonika 1994. stručnjaci argumentirano upozoravaju da je definicija morske obale neegzaktna i znanstveno neutemeljena, te je kontradiktorna i nejasna. Upozoravam da je crta do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena vrlo problematična, kako za teoriju tako i za praksu. U tom smislu iznesena su mnoga kompetentna stručna mišljenja. Zaključno smatram da nije moguće donijeti relevantno stručno mišljenje i prijedlog granice pomorskog dobra, poštujući i uvažavajući cjelovitost zakonske definicije morske obale sukladno ZPDML – ističe dr. Branko Kundih.

06

 

U teoriji i praksi posebno sporno pravno pitanje je interpretacija funkcionalnog korištenja mora u postupku utvrđivanja granice pomorskog dobra, budući da ZPDML ne daje odgovor na krucijalno pitanje u postupku utvrđivanja granice pomorskog dobra: Što se zapravo smatra dijelom kopna koje “po svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora”?
- Dio kopna koji prema svojoj prirodi i namjeni služi korištenju mora može se u provedbi Zakona veoma različito tumačiti, što na koncu može rezultirati slobodnom procjenom nadležnih upravnih tijela. Rezultat takvog pristupa je veoma neujednačena upravna praksa u postupku utvrđivanja granica pomorskog dobra. U Republici Hrvatskoj od donošenja Pomorskog zakonika iz 1994. godine pa sve do danas određivanje granica pomorskog dobra predstavlja prvorazredno stručno i političko pitanje. Razlog tome je što je određivanje granica pomorskog dobra, uz rješavanje imovinskopravnih pitanja i uknjižbe pomorskog dobra, pretpostavka na kojoj se jedino može graditi cjeloviti sustav upravljanja obalnim i morskim resursima Republike Hrvatske – ističe kapetan Kundih.

Dobro pripada svakome

Većina stručnjaka koji su dobar dio svoje profesionalne karijere posvetili pitanjima pomorskog dobra, a s kojima smo kontaktirali gotovo jednako gleda na probleme koji se događaju oko upravljanja pomorskim dobrom u RH.

- Pomorsko dobro je opće dobro od interesa za RH koje uživa njenu zaštitu, a njegova upotreba i korištenje regulirani su posebnim zakonom. Opće dobro znači da ono pripada svakome da njime služi sukladno prirodi i namjeni te onemogućava da itko, pa i RH bude njezinim vlasnikom ili imateljem drugih stvarnih prava. Kako ono obuhvaća more na kojem država ima suverenost, morsko dno i podzemlje te dio kopna koji je po prirodi ili proglašen takvim u općoj upotrebi, u što spada morska obala, plaže, luke, nasipi, sprudovi, ušća rijeka i sl. ono zasigurno predstavlja iznimno veliku površinu sa najvažnijim prirodnim resursima – smatra dr. Loris Rak sa Pomorskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, a koji je također bio jedan od izrađivača prijedloga novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama.

Sličnog je mišljenja i dr. Vanja Seršić, autor knjige Koncesije na pomorskom dobru, te brojnih stručnih radova o toj temi.

- Ne smije se nikada zanemariti da je skoro pola Hrvatske, dio teritorija i kompletan akvatorij, pomorsko dobro te da kao takvo predstavlja itekakav resurs. Problemi i činjenice koje su po mome sudu važne za pomorsko dobro su opasnost da se pomorsko dobro iz općeg dobra “prevede” u javno dobro. Opasnost se ogleda u tome što je od javnog dobra do privatnog dobra samo jedan korak i onda bi se stvarno moglo ostvariti da pomorsko dobro bude legalno ograđeno i prisvojeno od pojedinih fizičkih osoba. Prostorno određenje pomorskog dobra mora biti precizno čime bi se izbjegle antinomije zakona kao npr. ZPDML i Zakon o rudarstvu. Ovo je bitno radi toga da se zna tko je nadležan za davanje koncesija i po kojem modusu, a i radi sveopće transparentnosti. Pomorsko dobro nije samo kopneni dio pomorskog dobra, ali je ovaj njegov dio na “najvećem udaru” budući da je on najpropulzivniji dio za razvoj gospodarstva, ali i za život ljudi uopće. Zbog toga je izuzetno važno odrediti jednostavan, precizan i učinkovit način određivanja granice pomorskog dobra. S time u vezi je i pravedno određivanje naknade za izvlaštenje do kojega je eventualno došlo prilikom određivanja granice pomorskog dobra – odgovara dr. Seršić na neka pitanja o upravljanju pomorskim dobrom.

Nije lako u kratkim crtama odgovriti na bezbrojna pitanja koja se javlaju oko pomorskog dobra jer se nesumnjivo radi o izuzetno složenoj materiji koja su za laika vrlo zamršena. Jedno od takvih je i kako postići pravednu i razvojno opravdano korištenje tih dobara, a da se pritom ne ugroze.

Stroge sankcije za ranjavanje dobara

- Gospodarsko iskorištavanje pomorskog dobra putem koncesija i koncesijskih odobrenja je danas neadekvatno mogućnostima koje bi mogle pružati cjelokupnom društvu. Conditio sine qua non za bilo kakvo koncesioniranje mora biti obvezna stroga zaštita mora. Jadransko more je zatvoreno more i kao takvo je vrlo ranjivo na sve vrste onečišćenja te se tom problemu, mora posvetiti izuzetna pažnja. Osim toga i sve vrste uzurpacije pomorskog dobra moraju biti strogo sankcionirane – ističe dr. Seršić.

No što bi trebalo učiniti kako bi se u Hrvatskoj stekli uvjeti za valjano upravljanje pomorskim dobrom i koje su tome najveće prepreke?

- Za kvalitetno upravljanje pomorskim dobrom nužan je jasan i transparentan legislativni okvir koji će otkloniti antinomije prava uzrokovane kontardiktornim propisima, a time i pravu nesigurnost koja dominira u radnjama upravljanja pomorskim dobrom. Upravljanje treba uspostaviti na ravnoteži zašite javnog interesa koji se na pomorskom dobru ostvaruje te legitimnih i opravdanih gospodarskih interesa za dodjelom pomorskog dobra radi obavljanja gospodarske aktivnosti, poput turističke, ugostiteljske, prometne, i sl. Novi legislativni okvir koji bi trebao biti uspostavljen donošenjem novog zakona treba akceptirati da je pomorsko dobro resurs koji pripada svakome te je nužno uspostaviti sustav da taj javni resurs bude dostupan svim zainteresiranim subjektima pod transparentnim i jednakim, unaprijed propisanim i publiciranim uvjetima – smatra dr. Loris Rak.

07

 

Ali kako sve to postići i treba li upravljanje pomorskim dobrom, izdavanje koncesija i sl. prepustiti i najnižim jedinicama lokalne uprave, ili bi ga trebalo centralizirati putem formiranja jedinstvene ustanove kojoj bi to bila primarna zadaća?

- Svakako mislim da upravljanje pomorskim dobrom treba što više decentralizirati jer niže razine teritorijalnog ustrojstva (općine, gradovi, županije) imaju razvijeniju svijet o potrebama građana na njihovom području. Koji će to biti stupanj decentralizacije (razina općina i gradova ili razina županija) stvar je optimizacije korištenja kadrovskih, stručnih i materijalnih uvjeta koji su tim jedinicama na raspolaganju za obavljanje zadataka koji su im povjereni. Ako govorimo o koncesijama, valja naglasiti da su koncesije prema postojećem zakonu pravno i stručno iznimno složeni postupci koji zahtijevaju iznimno opsežne pripremne i provedbene radnje na kojima u pravilu radi veći broj službenika specijaliziranih upravo za to područje. Upravo stoga županije za postupke davanja koncesije formiraju čak i posebne upravne odjele u kojima radi veći broj službenika koji se suočavaju tim izazovima. Upitno je koliko bi manje općine i gradovi imali stručnog i kadrovskog kapaciteta da preuzmu te postupke, a da zadrže istu kvalitetu njihove provedbe. Zaključno, ako zakonodavac pojednostavi postupke davanja pojedinih vrsta koncesije moglo bi se razmatrati o daljnjoj decentralizaciji. U protivnom, mišljenja sam da su županije najpogodnije jedinice koje optimiziraju pozitive efekte decentralizacije uz zadržavanje standarda i kvalitete u provedbi postupka davanja koncesije. S druge strane, daljnja centralizacija ne može doprinijeti podizanju kvalitete u odnosu na onu koju su županije, upravljajući koncesijama dulji niz godina postigle, a izgubio bi se pozitivni učinak decentralizacije kroz veću neposrednost – smatra Rak.

- Koliko je opravdana bojazan među građanima kako se u budućnosti uslijed nedovoljno jasnog upravljačkog mehanizma i koruptivnih radnji može očekivati eskalacija zlouporabe i daljnja devastacija obale?

- Devastacije pomorskog dobra zaista su prisutne kao posljedica ukupne devastacije prostora, prvenstveno nelegalnom gradnjom. No, zasigurno je pomorsko dobro najosjetljiviji i u nelegalnoj gradnji najizloženiji prostor. Svakako da svako daljnje odugovlačenje donošenja kvalitetnog zakona doprinosi takvoj bojazni građana jer postojeći mehanizmi nisu dovoljni da se spriječe nelegalna gradnja i nelegalni zahvati u prostor pomorskog dobra. Međutim, samo donošenje zakona neće spriječiti te negativne pojave ako RH ne osigura efikasne elemente njegove provedbe. Tu prvenstveno mislim na uspostavu upravnog i inspekcijskog nadzora s adekvatnim kadrovskim potencijalima spremnim suočiti se s ovom pojavom.

Drugi, ne manje važni aspekt, jest preventivno djelovanje kroz edukaciju i podzanje svijesti da je pomorsko dobro bogatstvo naše zemlje koje nije neograničeno i nepresušno. Dapače, ono je u današnjem vrijeme veoma ranjivo. Kad se razbiju stijene ili naspavaju uvale, oduzmu plaže radi gradnje apartmana, time se trajno oštećuje to bogatstvo koje pripada svima nama. Stoga te radnje trebaju doživjeti društvenu osudu kako bi se ubuduće spriječile jer na svima nama leži odgovornost da taj prevrijedni prostor sačuvamo od devastacije za buduće generacije koje će doći poslije nas – zaključuje Loris Rak.

Jadranka Fržop, aktualna pomoćnica ministra pomorstva prometa i infrastrukture, je na portalu Pomorsko dobro također iznijela neka svoja gledišta o otvorenim pitanjima i problematici pomorskog dobra. Prema njoj, problemi počinju s nedovoljnom kadrovskom ekipiranošću u mjerodavnom ministarstvu.

Vrijeme gazi, problemi ostaju

- Unutar velikog sustava Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture kroz dvije upravne organizacije, raspoređeni su poslovi pomorstva i to kroz upravu pomorske plovidbe, brodarstva, luka i pomorskog dobra te upravu sigurnosti plovidbe. Unutar dvije uprave raspoređen je nedostatan broj ljudi za obavljanje ove vrste poslova te kao “gorući“ problem moram istaknuti već puno puta istaknuto nedonošenja novog zakona kojim se regulira problematika pomorskog dobra i morskih luka. Za posljedicu imamo veliki broj neriješenih problema i nejasnih situacija na pomorskom dobru. Važeći Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama neadekvatan je alat u provedbi: evidencije pomorskog dobra u zemljišnim knjigama (za razliku od voda, šuma, cesta….), dodjele koncesija (usklađenje sa Zakonom o koncesijama), nadzora na pomorskom dobru (nedovoljan broj ljudi u lučkim kapetanijama). Gotovo možemo reći da je pomorsko dobro pravno zapušteno područje. Sama izrada nacrta zakona koja je u normativnoj aktivnosti Ministarstva zahtijeva dobru kadrovsku ekipiranost uz aktivno sudjelovanje i uvažavanje svih dionika koji su vezani uz predmetnu problematiku kao i na jasnim smjernicama utemeljenu političku volju. Kad ovim problemima gdje nas vrijeme “gazi“ i svakim danom otkrivamo nove situacije na pomorskom dobru dodamo i činjenicu da je utvrđivanje granice pomorskog dobra prethodno pitanje koje treba riješiti za cijelu obalu od Istre do Prevlake unutar točno određenog vremenskog roka, smatram da je to pitanje od strateškog interesa buduće vladajuće strukture – veli Fržop, koja je prije aktualne funkcije u Ministarstvu bila pročelnica Upravnog odjela za pomorstvo, promet i otočni razvoj u Šibensko- kninskoj županiji.

08

 

No to je pitanje od strateškog interesa i za aktualne vlasti, a trebalo je biti i za prošle, te to ostati i za buduće. Što dalje?

- Optimalno upravljanje i gospodarenje “plavom oranicom“ prije svega treba odrediti kroz prostorno planiranje mora i priobalja sa zaštitom okoliša što će imati za posljedicu strateško opredjeljenje i smjer u kojem se želimo razvijati, pa tada možemo govorit o ribarstvu, nautičkom turizmu, marikulturi, a izbjeći možda neke djelatnosti na Jadranskom moru koje kao turistička i nautička zemlja ne želimo odnosno nisu naša strateška odrednica.Uz ova dva osnovna problema – ljudski kapaciteti (novi zakon) i strateški smjer “plave oranice“, svakako je potrebno osigurati horizontalnu povezanost i normativnu usklađenost sa ministarstvima – graditeljstva, turizma, poljoprivrede i regionalnog razvoja. Na budućoj upravljačkoj strukturi je velika odgovornost što skorijeg donošenja zakona kojim se regulira problematika pomorskog dobra kojim će se na adekvatan način izvršiti upis odnosno evidencija pomorskog dobra u zemljišnim knjigama na ujednačen i učinkovit (brz) način duž cijele obale, zakona koji će valorizirati pomorsko dobro u gospodarskom smislu sa ciljem bržeg gospodarskog razvoja ali i zaštite uz adekvatan sustav nadzora. Sve to je moguće uz dostatnu kadrovsku, stručnu ekipiranost i stvarnu političku volju na državnoj razini kao i određivanje strateškog smjera i jasno određivanje prioriteta na važnom resursu – pomorskom dobru Republike Hrvatske – veli pomoćnica ministra Fržop.

Dr. Jakob Nakić, zasigurno jedan od najupućenijih u ovu problematiku u Hrvatskoj, zamjenik županijske državne odvjetnice u Rijeci, u svojemu znanstvenom radu “Pomorsko dobro – opće ili javno dobro“ (objavljen u Zborniku Veleučilišta u Šibeniku, br. 1/16,str.7-34.), a kojega prenosi portal Pomorsko dobro kaže:

- Laički rečeno, sve što se vidi i doživljava kao svojevrstan estetski ugođaj, kao čista ljepota – skriva izuzetan potencijal pomorskog dobra, koje je oduvijek u najboljoj službi djelatnom čovjeku, lokalnoj zajednici i državi u cjelini. Ljudska aktivnost na pomorskom dobru, mahom stihijska, opstajala je veoma dugo sa nepovoljnim posljedicama, koje su nastajale zbog neplanskog, neorganiziranog i nezakonitog korištenja prirodnog bogatstva. Republika Hrvatska, kao eminentno mediteranska zemlja, sa razlogom je u pomorskom dobru prepoznala vitalan ekonomski resurs, čije racionalno i organizirano korištenje otvara široke mogućnosti sveukupnog ekonomskog razvoja, u skladu sa suvremenim procesima u svijetu i tržišnom orijentacijom. Najprije, nekoliko osnovnih aksioma o pomorskom dobru: ono je dar prirode (kao što su to zrak i voda) koji ljudi ne mogu niti stvoriti (osim u izuzetnim slučajevima, koji potvrđuju ovo pravilo) niti uništiti; uz njega se ne povezuju nikakvi troškovi proizvodnje, ono jednostavno postoji i nitko si ne može pripisati zasluge za njegovo postojanje (opet, uz rijetke iznimke); ono se ne može potrošiti, može mu se samo promijeniti namjena; količina mu je limitirana; porastom broja stanovništva i porastom gospodarske aktivnosti pritisak na njega neprekidno raste, a time raste i njegova vrijednost – ističe dr. Nakić.

09

 

Hoće li se u skoro vrijeme dogoditi neki pomaci kako bi se prevladali ovi nepregledni problemi vezani uz upravljanje pomorskim dobrom? Hoće li političari početi slušati smjernice stručnjaka koji su svoj život posvetili promišljanjima o rješavanju tih problema?

Jesmo li zaslužili to što imamo?

- Svojevremeno je Poslovni dnevnik 05.03.2012. objavio vijest pod znakovitim nazivom: “HDZ-ov Prijedlog zakona o pomorskom dobru bačen u koš”. U tekstu se navodi da Prijedlog novog zakona o pomorskom dobru i morskim lukama koji je HDZ-ova vlada glancala tri godine nije preživio izbore. Postavlja se pitanje kakva je sudbina zadnjeg zakonskog SDP-ovog Prijedloga zakona o pomorskom dobru i morskim lukama od srpnja 2015. koji je doduše bio upućen u saborsku proceduru, ali raspuštanjem Hrvatskog Sabora zakonski Prijedlog nije stigao na prvo čitanje? Da li će nakon sastavljanja nove Vlade zakonski Prijedlog preživjeti ili će čitava priča ponovo završiti u košu iako ga je SDP-ova vlada također glancala tri godine. Umjesto da se nadograđuju i eventualno popravljaju predložena zakonska rješenja, sa sudbinom jednog od najvrednijih gospodarskih resursa pomorskim dobrom Republike Hrvatske igra se kao sa jeftinom igračkom. Takvo stanje nije od jučer, takvo stanje traje ravno dvadeset godina i kako stvari stoje teško je predvidjeti kraj. Danas je jednostavno Hrvatska umorna od pomorskog dobra. Bez konzistentnog sustava i postavljenih ciljeva na pomorskom dobru nema rješenja. Hoće li nova Vlada Republike Hrvatske respektirati glas struke na pomorskom dobru?– pita se dr. Branko Kundih na portalu Pomorsko dobro, te se u jednom dijelu pita ‘da li je u sam institut pomorskog dobra uključujući i luke ugrađen pravni virus namjerne ili slučajne sustavne greške iako pomorsko dobro predstavlja prvorazredni gospodarski resurs Republike Hrvatske’.

Bistro more, toplo sunce, kupanje, jedrenje, riba s gradela, lijepe šljunčane plaže, divotne sike i grote pučinskih otoka… jesmo li sve to zaslužili, s obzirom na način kako se prema njima odnosimo?

- Koliko god to bilo teško priznati, za te komparativne prednosti naša je zasluga mala. Osim naših predaka koji su ova područja davno naselili, za ljepote krajobraza prvenstveno možemo biti zahvalni nekoj višoj prirodnoj ili pak drugoj nadnaravnoj stvaralačkoj sili. Pod naše zasluge ide očuvanje tih ljepota do današnjih dana iako je i to više rezultat desetljetnog življenja u koliko toliko zatvorenom, industrijski i gospodarski zaostalom socijalističkom uređenju, bitno različitom od zapadnog liberalnog kapitalizma, koje je zato i sačuvalo obalu i more kao danas najvrjednije resurse. Pravi izazov u budućnosti su kako očuvati obalu te kao pravnim putem u budućnosti zaustaviti parcijalnim interesima pokretanu investitorsko-devastacijsku navalu na pomorsko dobro i kako ga propisima još učinkovitije zaštitit uz istodobno podizanje spoznaja i svijesti prvenstveno domicilnog stanovništva (na lokalno-regionalnoj razini se izrađuju prostorni planovi) koje trebaju uvjeriti da se razvoj, onaj održivi, može dogoditi i bez masovne betonizacije i izgradnje, a uz minimalne investicije u prostoru. Učiti treba na greškama, prvenstveno drugih (a pogotovo ako ih uzimamo kao uzor) kako slike s preizgrađenih obala Španjolske, Francuske, Italije i drugih ne bi postala i naša svakodnevnica. Zakonska regulativa tome mora dati svoj doprinos. Propisi trebaju biti napravljeni na način da štite opća dobra, ali da u isto vrijeme ne guše poduzetnički razvoj što su često sukobljeni ciljevi – jezgrovito zaključuje Tonći Pandžić, u svojem magistarskom radu Pravni status luka nautičkog turizma u Republici Hrvatskoj, kojega dio prenosi dr. Jakob Nakić u svojemu tekstu na portalu Pomorsko dobro.

Sve je jasno: ostaje nam da se pouzdamo u vlastitu razboritost, prije nego li za to bude prekasno.

Treba vidjeti hoće li razum prevladati prije nego li potopimo škrinju s blagom i prepustimo je novovjekim gusarima i plimnim valovima jagme za zajedničkim dobrima, a usljed oseke razuma i odgovornosti.

10

 

11

12